Sram | Movementherapy5R
Close

Sram

Sram je jedna od najkontradiktornijih osjećaja usporedi li se učestalost pojavljivanja u afektivnom životu i onome koliko mu se pridaje pažnja. U psihoterapiji se često radi sa ljutnjom, strahom, tugom, seksualnošću, ali rijetko, ako ikad, sa sramom. Ova je emocija rijetka jer se ljudi srame svojega srama. Rezultat je da sram ostaje skriven od očiju drugih, ali i od naših vlastitih očiju.

Riječ “sram” ima indo-europske korijene (skam, skem) i znači “sakriti se”. Drugim riječima: “Ne mogu te vidjeti pa ni ti ne možeš vidjeti mene”.

Sram je prirođeni afekt koji ima pozitivne karakteristike jer je važan za razvoj identiteta, svjesnosti i osjećaja samopoštovanja. Odnosi se na vjerovanje tko smo. Za razliku od toga krivnja se odnosi na ono što smo učinili ili nismo, a trebali smo. Ponekad se ove dvije emocije javljaju zajedno. Razvojno gledano, krivnja se javlja kod djeteta nakon srama kad je dijete sposobno shvatiti da je njegova akcija mogla povrijediti drugu osobu. Zanimljivo je da čovjek nije jedino biće koje pokazuje sram nego to čine i neke životinje, npr. pas.

Helen B. Lewis je opisala cijelu porodicu emocija na koju se vezuje sram: poniženje, zbunjenost, nepoštovanje, umanjivanje, stigmatizacija. Sram je bazični dio osjećaja: odvojenosti, zaplašenosti, poraženosti, odbačenosti, utučenosti, indiferentnosti, bizarnosti, neobičnosti itd. Nathson još spominje: ismijavanje, omalovažavanje, prijezir, uznemirenost, žaljenje, apatiju i osramoćenost.

Sram se manifestira fizički na mnogo načina. Osoba može skrivati pogled, pogledavati kratko, crvenjeti se, gristi usne, usiljeno se smijati, pokazivati uznemirenost, pretjerano se znojiti, držati se pognuto ili usukano. Dah se zaustavlja te se osjećamo ranjivo, izloženo, zaglavljeno, paralizirano ili u panici. Sram se može manifestirati kao neugoda ili dosada, obrana, odbijanje, preuveličavanje. Osjećaj srama interferira s našom sposobnošću mišljenja pa osoba može djelovati konfuzno, gubiti riječi ili se čak potpuno zablokirati.

U plesnoj psihoterapiji uvijek je pitanje, koliko si dozvoljavamo uzeti prostora za sebe? Ako uzmemo previše prostora, hoćemo li biti kažnjeni? Možemo li se pokazati čak i kad nismo savršeni? Ili, postanemo nevidljivi.

Sram nastaje u odnosu, no kasnije kad on bude internaliziran, self ga je sposoban aktivirati bez obzira na druge. Sram utječe na identitet – vitalni osjećaj o tome tko jesmo pokazujući našu vrijednost i dostojanstvo.

Sram se može pojaviti u bilo kojoj točki životnog ciklusa. Međutim, postoji razlika između iskustva srama u ranom dječjem periodu i adolescenciji. Sram je u preverbalnom periodu jako povezana s osjećajem ljutnje koja može narušiti dječji osjećaj sigurnosti te izazvati brigu, strah, čak i užas. U kasnijem periodu roditelji često verbaliziraju sram, nesvjesni kakve to posljedice može imati za dijete. Koliko ste puta čuli: srami se, trebao bi se sramiti sebe, sramotiš me pred drugima itd. Još jedan od načina je govoriti djetetu da je potpuno razočaranje za roditelje. Posramljivanje može ići kod komparacije s drugom djecom. Učiti djecu da se uspoređuju s drugima sprječava ih da pronađu sebe. Isto je s roditeljima koji imaju želju da im dijete uspije u nekoj aktivnosti (škola, sport) pa im postavljaju svoje standarde.

Adolescencija je posebno važan dio života jer će odnosi koje imamo s važnim osobama (prijatelji, roditelji, učitelji, treneri) odrediti koliko ćemo se dobro osjećati kao buduće žene i muškarci. U vrijeme kad nam se tijelo mijenja i na neki nas način izdaje, sram je stalna pojava.

Izvor srama je često udružen sa ekspresijom nekih emocija. U mnogim obiteljima, kao i mnogim kulturama, izražavanje emocija kao što su ljutnja, strah, tuga i ranjivost mogu biti udružene s posramljivanjem. Svaki put kad smo u dodiru s ovim sramećim emocijama automatski ćemo osjećati sram i pokušavati kontrolirali ili sakriti emocije, ili u najmanju ruku, izvinjavati se zbog njih.

Postoji i druga krajnost, kad osoba nema srama. To predstavlja jako veliki problem u odnosima jer ta osoba ne razumije što su privatnost i intimnost.

Obzirom da sram nastaje u odnosu, to je jedino mjesto gdje se može iscijeliti. Izlaganje sramu, malo po malo, jedini je put kako ga osvjestiti i raditi na njemu. Sram će se otapiti kada ostvarimo odnos s drugim ljudskim bićem u kojem će sram biti vrijedan tuđe pažnje, jednako kao i druge naše emocije. Rad u terapijskoj grupi, a posebno jedan na jedan s psihoterapeutom može biti dobar put.